450 godina Segeta

Česte provale Vlaha od 14. stoljeća, a posebno Turaka od 15. stoljeća na trogirsko područje dovele su do obrambene izgradnje gradova i sela. Seljaci su u srednjem vijeku živjeli u raštrkanim selima po polju i brdima, da bi se nakon provale Turaka spuštali uz obalu radi lakše obrane. Zbog toga su nastala trogirska kaštela u 15. i 16. stoljeću, a među njima i Kaštel Rotundo (Seget) na zapadnoj strani Trogira. Njegovom izgradnjom završen je lanac kaštela u 15. i 16. stoljeću koji je branio imovinu i stanovništvo trogirskih plemića od Kaštela do Marine.

Izgradnja Kaštel Rotunda vidljiva je iz dozvole trogirskog kneza Augustina Benba koju je izdao 13. siječnja 1564. godine. Trogirski knez dozvoljava Trogiraninu Jakovu Rotundu , pisaru gradske blagajne, izgradnju  kaštela u Segetu. Ta dozvola je upisana u 10. svesku spisa trogirske kancelarije i čuva se u Zadarskom Državnom arhivu.

Dozvola za gradnju kaštela Rotundo

Iz isprave je vidljivo da je Jakov Rotundo potomak starog plemićkog roda zatražio dozvolu,  da u Malom trogirskom polju (od Vlaške do Krbana) na području Murvica u predjelu Konacvine sazida kaštel. Kaštel je udaljen zapadno od Trogira oko jednu milju. Kaštel je trebao štititi od Turaka njega i njegova dobra kao i njegove seljake koji bi se željeli nastaniti uz njegovo dopuštenje. Knez Bembo u ispravi naglašava da mu  to dozvoljava, jer u tom dijelu uz obalu nema nikakve utvrde, a sam Rotundo i seljaci bi imali veliku korist. S obzirom na sve zasluge i odanost Jakova Rotunda knez je dozvolio da se kaštel opskrbi svim potrebitim pa i visećim mostom te da sa svojim nasljednicima koristi stotinu mletačkih koraka okolnog zemljišta na kojemu osim njega nitko ne može zidati (mletački korak je 1,73 metra). Dopustio je svim trogirskim građanima i seljacima da se mogu naseliti u kaštel uz Rotundovu dozvolu. Knez je uočio korist ove izgradnje jer je Rotundo kao i ostali trogirski plemići zidao kaštel vlastitim novcem. Mlečani su štedjeli svoju blagajnu gdje je to bilo moguće, koristeći prihode grada ili plemića kod izgradnje kaštela. Rotundo je dobio samo zemljište za izgradnju od grada Trogira. Trogirski povjesničar P. Andreis (1610.-1686.) u svojoj knjizi Povijest grada Trogira je napisao da je to zemljište nekada bilo vlasništvo njegove obitelji i da ne zna kada i kako je postalo državno. Po njemu je kaštel izgrađen oko 1560. godine. Okolni seljaci nakon izgradnje kaštela su se naselili u kaštel, jer su im kuće i posjedi bili ugroženi od Turaka, posebno nakon pada Klisa 1537. godine koji su pustošili trogirsku okolicu. Andreis ističe da je u njegovo doba staro selo pokraj crkvice Sv. Vida bilo porušeno i pusto. U kaštel su se mogli useliti i izbjeglice iz unutrašnjosti Dalmacije i Bosne i Hercegovine.

Kaštel prozvan ispočetka po svom osnivaču, Kaštel Rotundo (Castrum Rotundum), ali postepeno prevladava stari naziv tog lokaliteta, pa se sredinom 17. stoljeća počinje nazivati Kaštel Seget (Seghetto, Seghet). Staro ime pritom potpuno nestaje. Trogirski povjesničari I. Lucić i P. Andreis sredinom 17. stoljeća nazivaju ga Seget.

Ima oblik pravokutnog zatvorenog naselja, opasan  ravnim i uspravnim bedemima na sve četiri strane. Bedemi su izgrađeni od četvrtastog kamenja, debeli oko 60 cm, a visoki oko 4 m. Površina kaštela je oko sedam vriti (1 mletački vrit ili vreteno iznosi 773,28 m2 i to po Andreisu iznosi ukupno 5400 m2). Površina kaštela kao ni opseg kula u navedenim dozvolama ne slažu se sa današnjom površinom Segeta, a to znači da su nakon donesene odluke o izgradnji nastale promjene. Na bedemu nije bilo prozora ni vrata osim glavnih ulaza (prozori i vrata su naknadno otvoreni, jer su neke kuće bile naslonjene na bedem). Na uglovima su bile izgrađene četiri visoke četvrtaste kule koje su izbačene u odnosu na bedeme. Sjeverozapadna i sjeveroistočna su zadržale raniji izgled i na njima su u prizemlju otvori za topove i puškarnice. Jugoistočna kula nalazila se na morskoj obali i potpuno je nestala, ali se njen istureni položaj vidi na planu  iz 1831. godine, sačuvanom na mapi Segeta u arhivu mapa u Splitu.

Jugozapadna kula je pretvorena za stanovanje. Kaštel je imao na sjevernoj strani (Gornja vrata), zapadnoj strani (Donja vrata) i istočnoj strani (Gradska vrata), koja su otprilike bila široka oko 2 metra, a to se vidi po postojećim pragovima. Vrata su kasnije u 19. i 20. stoljeću dijelom srušena radi uskoće. Vrata su služila za izlaz prema polju, moru i gradu. Da li su postojala i četvrta vrata u južnom bedemu, teško je utvrditi, jer je taj bedem srušen, a na mapi iz 1831. godine vidi se slobodan prostor na tom mjestu. Može se samo pretpostaviti da su četvrta vrata postojala. Tu se u moru, prema južnim vratima, pružao mali gat ili mul, iako je uz jugozapadnu kulu izgrađen lukobran zvan Pumpurela (naziv od latinske riječi pumpurilla, što znači lukobran).

Prema vratima su vodile dvije glavne ulice, poprečna i uzdužna, koje su se križale u donjem dijelu kaštela, formirajući mali trg zvan Brce. Ostale ulice uglavnom su išle smjerom sjever-jug, usporedno s glavnom i ponegdje su isprekidane uličicama i dvorištima istok-zapad. Na Brcu se nalazi crkva posvećenoj Svetoj Ružariji koja je postala župna.

Četverokutna osnova Segeta se tijekom druge polovice 18. stoljeća izmijenila i to na sjevernom dijelu. Nakon Kandijskog (1645.-69.) i Morejskog rata (1884.-99.) Turci su se povlačili u unutrašnjost i nisu više ugrožavali Seget. Segećani su sagradili nekoliko kuća izvan sjevernog bedema, a taj se dio naziva Varoš, jer je naselje u 18. stoljeću bilo gusto naseljeno (1760.god. bilo 683, a 1578.g. 122 stanovnika), i to je razlog izgradnje izvan bedema. Sa zapadne strane Segeta izgrađena je kuća Jadrić, djelomično u moru, zapadno od Donjih vrata, nalazila se izvan zidina, 30-tak metara zapadno, jer im Rotundo nije dozvolio izgradnju kuća unutar zidina zbog njihove “ratobornosti”. Ta kuća je također bila opasana zidinama. Postoji priča o dolasku Jadrića iz Bosne s velikim stadom  ovaca koji su došli nakon osnivanja Segeta.

Kuće unutar kaštela bile su uglavnom prizemnice, a kasnije i jednokatnice, mediteranskog oblika, koje su se postepeno izmijenile, a to je bilo uvjetovano zanimanjem stanovništva koji su bili zemljoradnici i ribari. Krovovi kuća su bili od kamenih ploča, a kuće su izgrađene od klesanog kamenja vezanog žbukom. Vrata na kaštelu su se uvečer zaključavala, a ključevi su ostavljani kod gospodara. Vlasnici sela nisu imali sudsku vlast, iako je postojala autonomija kroz Zajednicu seljaka i vijeća staraca. Gospodar kaštela birao je seoskog glavara – gastalda a seoskog župnika biskup. Seljaci su bili dužni za potrebe plemića obrađivati polje određeni broj dana tijekom godine. Nakon što je prestala opasnost od Turaka seljaci počinju graditi kuće na zapuštenim poljima u zaleđu, gdje su u srednjem vijeku postojala sela, tako da su nastali zaseoci u Gornjem Segetu nazvani po rodovima i plemenima. U srednjem vijeku se u Gornjem Segetu spominju dva naziva, Mezlina i Smokvica i to su bila dva sela.